Jelena Curaković, košarkašica Srbobrana, ove sezone beleži odlične partije i svojom ulogom kapitena ekipe dosta pomaže treneru Slobodanu Subiću. Ekipa Srbobrana je u bezbednoj zoni na tabeli, vredno treniraju, napreduju mlade košarkašice, a o samoj sezoni, o ambicijama u narednom periodu, kao i o nekim zanimljivim iskustvima ranijih godina, razgovarali smo upravo sa kapitenom Srbobrana, Jelenom Curaković.
1.Jedna ste od mlađih ekipa u ligi, kapiten si i predvodiš ekipu. Šta su bili ciljevi pred sam početak sezone?
Od samog starta smo sebi zacrtali sredinu tabele, naravno kao i svaki tim, imamo svoje uspone i padove ali do kraja prvenstva ima još dosta, tako da ćemo da težimo da svoj cilj i ostvarimo!
2.Dokle može Srbobran u nastavku sezone?
Pokazali smo da možemo da se nosimo sa svakom ekipom u ovom rangu, iako imamo mlad tim, umemo da iznenadimo kada se to najmanje očekuje! Zato ostajem pri tome da je Srbobran ekipa za sredinu tabele.
3.Da li si zadovoljna svojim igrama u dosadašnjem toku sezone?
Ko me poznaje, zna da sam veliki samokritičar! Ne mogu da kažem da nisam zadovoljna ali može to još bolje, prostora za rad i napredovanja itekako ima 💪🏼
4.Koja protivnica u ligi ti je zadavala najviše problema, možeš li nekog da izdvojiš?
U svakom timu ima ta jedna karika koja se najviše izdvaja i za koju se timovi pripremaju, neko ko je nama zadao dosta muka jeste Jelena Maksimović i naravno Nataša Bučevac!
5.Kako ocenjuješ kvalitet Druge lige, da li ima ekipa koje su iznenađenje ove sezone?
Smatram da je kako prethodne dve tako i ove godine Druga liga zaista kvalitetna ali i neizvesna. Tu bih posebno izdvojila ekipu Rasa koja je ove godine tek ušla u takmičenje (sa zaista mladom ekipom) a nalazi se pri vrhu tabele i naravno ekipu Bora koja se prošle sezone borila za opstanak a sada je druga na tabeli, veliko BRAVO za obe ekipe!
6.Imala si prilike da igras u Mađarskoj, odrastaš tamo dve godine i sakupljaš iskustva kao mlad igrač. Šta je ono što bi izdvojila iz tog perioda, a što i sada primenjuješ u svojoj igri i životu?
Kao dete koje je tada imalo 16. godina, Mađarska je za mene bila pre svega jedan ogroman psihološki test i da ste me tada pitali ovo pitanje rekla bih da mi je to bila najgora odluka u životu, ali sada na to sve gledam iz drugog i mnogo lepšeg ugla i definitivno iskustvo koje bih uvek ponovila! Ali, nešto što bih izdvojila jesu razna iskušenja i prepreke sa kojima sam se susrela ( ovde prvenstveno mislim na niz povreda koji mi desio u te dve godine ), gde sam u jednom trenutku pomislila to je to, završavam sa košarkom i vraćam se nazad!
Mnogo suza, bola, mnogo nepravde ali sve to me je naučilo da budem strpljiva, uporna i istrajna i eto od te rečenice da ‘zavšavam sa košarkom’ i dan danas sam hvala Bogu na parketu, mnogo jača što mentalno što u fizičkom smislu, baš onako kako kažu ono što te ne ubije, to te ojača! Naravno pored svega toga, Mađarska mi je donela i mnogo lepih stvari, novih poznastava, nezaboravnih uspomena i mogu slobodno da kažem par prijatelja za ceo život!
7.Svakom igraču su važne mlađe kategorije u svojim karijerama. Koje trenutke posebno pamtiš dok si bila u mlađim kategorijama?
Počeću od svog matičnog kluba, a to je bilo kada sam imala svega 12/13 godina, gde sam sedela sa devojkama na klupi koje su imale po 30-35 godina, neverovatne karijere iza sebe, gde sam igrala (po par sekundi ili čitav minut ) Kup sa Partizanom, Zvezdom, Jadransku ligu, za dete koje je tada tek krenulo da pliva u košarkaškim vodama to je značilo mnogo! Tu kreće i neka moja ozbiljnija priča što se tiče košarke, gde posle toga dobijam poziv da igram za NŽKA ( Novosadsku Žensku Košarkašku Akademiju) i te godine (2015.) u svom uzrastu osvajamo prvenstvo Vojvodine a zatim budemo i prvaci na Državnom prvenstvu. I naravno kao pečat na sve to, dobijam i prvi poziv za Reprezentaciju Srbije!
8.Angažovana si i kao trener u mlađim kategorijama. Šta za tebe znači rad sa decom?
Moram da kažem da je uloga trenera zaista spontano došla ove sezone. Da se razumemo, sebe bar za sada ne vidim u ozbiljnijim trenerskim vodama, jer želim da uživam u ovom sportu još uvek kao igrač a i smatram da je za to potrebno pre svega mnogo odricanja, odgovornosti i naravno iskustva ( koje jel’ te još uvek nemam, bar ne u tolikoj količini😅). Inače sam osoba koja po prirodi obožava decu i smatram da rad sa decom, pogotovo u najmlađem uzrastu je pre svega uživanje i zadovoljstvo! Ja sam tu da ih zabavim i približim im ovaj sport koliko god je to moguće, naravno bude i trenutaka kada sam ljuta, kada ne slušaju, kada im nije dan prosto ali na kraju treninga kada im vidim osmehe na licu i veliko nestrpljenje i želju za sledećim treningom, zaboravim sve! Tako da slobodno mogu da kažem, da u radu sa njima odmaram od svoje svakodnevnice i svojih ‘problema’ ☺️
9.Pored košarke, studiraš takođe. Šta je ono što zaokuplja tvoju pažnju i kako provodiš vreme, a da to nije trening ili utakmica?
Moju pažnju trenutno zaokuplja fakultet, ove godine sam upisala četvrtu godinu i jedini cilj i misao koja mi je u glavi kao i svakom studentu na završnoj godini jeste da što pre očistim ispite i završim sa tim poglavljem! Pored toga, gledam da svako svoje slobodno vreme pre svega provedem sa svojim najmilijima i naravno prijateljima i ako sam u mogućnosti tj. imam više dana na raspolaganju, sklonim se negde na par dana (priroda, vikendica, planina) gde zaboravim na sve i „punim baterije“! Naravno, pored toga volim još i da čitam, odem na piće sa drugaricama, šopingujem, gledam serije/filmove…