Intervju – ANA JOKOVIĆ, potpredsednica KSS za žensku košarku

Kraj jedne kalendarske godine obično znači i period kada se prave razne liste najuspešnijih, najboljih, najuticajnijih…

Nema sumnje da bi Ana Joković zauzela veoma visoku, ako ne i najvišu poziciju, kada bi se pravila takva lista za funkcionere u sportu, bilo da se ona pravi u nacionalnom okviru ili šire.

I ne, ovo nije obična kurtoazija u najavi tradicionalnog godišnjeg intervjua sa potpredsednicom KSS za žensku košarku. Minula 2022. godina pokazala je da sistem koji je do detalja isplaniran, postavljen i organizovan, daje rezultate. Slobodno se može reći da je ženska košarka upisala još jednu uspešnu godinu i napravila, kako u organizacionom, tako i sportskom delu, dobar temelj za uspehe i u narednim godinama.

Koju biste ocenu generalno dali 2022. godini kada je srpska ženska košarka u pitanju?

-Generalno, što se tiče ženske košarke, po meni je bila veoma uspešna. Rezultatski, ne moraju svake godine da se osvajaju medalje da bi se ocenila kao uspešna. Sam plasman seniorki na Svetsko prvenstvo bez ijednog poraza i samo učešće u Sidneju, ocenila bih kao odličan rezultat. Mlađe kategorije su po prvi put posle tri godine igrale na Evropskim prvenstvima, i to veoma uspešno.

Godina je u organizacionom smislu bila teška i zahtevna, jer je praktično cela godina bila sezona. Januar i februar pripreme i kvalifikacioni turnir za Sidnej, od 20. maja do 2. oktobra program vezan za Svetsko prvenstvo, takođe i sve mlađe selekcije, zatim ponovo novembar i kvalifikacije za Evropsko prvenstvo.

Jedan od novinara je žensku košarku ove godine nazvao neuspešnom. Moram da demantujem to. Neću da budem gruba, ali ako neko kaže da je šesto mesto na svetu neuspeh taj se očigledno ne razume u sport i ništa ne zna o sportu. Odakle nekome za pravo da sumnja u reprezentaciju koja je u februaru obezbedila Svetsko prvenstvo, a sada praktično i učešće na narednom Evropskom prvenstvu. Košarka je timski sport i bazira se na velikom radu. Naša reprezentacija se pripremala četiri meseca. Nijedna druga reprezentacija to nije imala. Naša reprezentacija je praktično šest meseci bila na okupu i to se videlo po rezultatu na Svetskom prvenstvu u Sidneju. Nikada nisam izjavila da ćemo osvojiti medalju, ali ostaje žal. Promenili su sistem, ovo nije bio normalan sistem po kome vrše žreb za četvrtfinale, jer time ne vrednuju vaše rezultate u grupi i velike pobede nad Francuskom ili Japanom. Nepravedno smo išli na Ameriku. Ne kažem, možda ne bi dobili Kinu, ali bi to bila skroz drugačija utakmica. Mi smo u prošlosti dobijali jače selekcije, poput Francuske 2015. godine, možda i u Valensiji. Nigde ne piše da bolji uvek pobeđuje. I protiv Amerike smo se dobro držali u prvom poluvremenu.

Sektor za žensku košarku se organizaciono suočio sa brojnim izazovima, da li bi neki mogao da se izdvoji kao najveći?

-Cela godina je bila jedan veliki izazov. Bilo nas je manje ove godine u organizaciji. Dušan Kojić i ja smo, uz pomoć Zorana Tira koji radi svoj deo posla vezan za najmlađe kategorije do 15 godina, uspeli jedno teško i zahtevno leto da izvedemo bez našeg jako bitnog člana Katarine Protić. Bio je izazov kako to sve uspeti, ali nikoga nisam dovela kao zamenu za Kaću koja je na trudničkom i nadamo se uskoro lepim vestima. Uspeli smo u hodu da Dušan i ja odradimo sve, da budemo ono što se i očekuje od nas, servis svim reprezentativnim selekcijama na najvišem nivou.

Hronološki gledano, prva velika obaveza bila je kvalifikacioni turnir u Beogradu za odlazak na Svetsko prvenstvo. Iz organizacionog ugla, kako ste uspeli da „kupite“ FIBA, koja sada ima neograničeno poverenje u Srbiju i KSS?

-FIBA ima najveće poverenje u nas, i voli da dođe ovde. Dobili smo opet organizaciju, što smatram da je veoma bitna stavka. Kad god smo bili domaćini za žensku košarku, uvek smo to uspešno završavali. Rezultatski, sada smo najbolje prošli, sa sve tri pobede. Niko nije očekivao da ćemo, na primer, dobiti izvanrednu ekipu kao što je Australija. Po prvi put smo se susreli sa tim da igramo bez naših vodećih igračica kao što su Jelena Bruks i Sonja Vasić. Ali ova nova generacija pokazala je na tom turniru i pokazuje da će u narednom periodu beležiti jako dobre rezultate. Uz nekoliko iskusnijih igračica, koje su duže u sistemu, ova deca su se jako dobro uklopila. Sve u svemu, godinu smo počeli dobro i dobro je završili.

Početkom godine selektorka Marina Maljković je produžila ugovor na još dve godine. Odavno ističete u prvi plan struku. Koliko je značajan taj kontinuitet na mestu selektora?

-Ono što smatram ključnim, i stalno govorim da je broj jedan, jeste struka. To je svakako nastavak saradnje sa Marinom Maljković na još dve godine. Bitan je kontinuitet. Mi smo preskočili samo jedno takmičenje, Svetsko prvenstvo u Španiji. Zadnjih 12 godina imamo jedan ozbiljan i veliki kontinuitet kada je ženska košarka u pitanju. Tako je isto bitan i kontinuitet kada je u pitanju selektor. Mislim da smo jedina reprezentacija u Evropi i na svetu koja više od deset godina, uz samo jednu godinu pauze 2017., ima istog selektora. To je jedna od ključnih stavki jer sistem koji je postavljen pre više od jedne decenije se iz godine u godinu nadograđuje. Kao što vidite, kontinuitet dobrih rezultata i učestvovanja na svim velikim takmičenjima je nastavljen. Bez obzira što nema Sonje i Jelene, i trenutno Ane, koja se nije oprostila od reprezentacije.

Pomenuli ste odlazak udarnog tandema Jelena Bruks – Sonja Vasić. Utisak je da je tim dobio neke nove lidere, poput Tine Krajišnik, a ujedno su mlade igračice pokazale visok stepen samopouzdanja i pokazale da Srbija može da računa na njih. Da li ste zadržali poznati optimizam i veru i kada je u pitanju podmlađeni sastav reprezentacije?

-Sonja Vasić je Sonja Vasić, Jelena Bruks je Jelena Bruks. Mi u ovoj današnjoj novoj reprezentaciji ne smemo i ne trebamo da tražimo njih. One su ostavile veliki svoj pečat, mnogo puta sam rekla, u protekloj deceniji su ispisale istoriju ženske košarke. Sada imamo nove devojke koje su totalni drugačiji profili igrača. Uverena sam da će one na neki drugi način isto ispisati istoriju ženske košarke. Da li će to biti zlatna medalja na narednom Evropskom prvenstvu ili jedno od prvih šest mesta koje vode u kvalifikacije za Olimpijske igre, ne znam ali mi već sada možemo da pričamo o nekom trećem uzastopnom učešću na Olimpijskim igrama, što bi i trebao da bude cilj.

U Sidneju nismo mogli da računamo na igračice kao što su Maša Janković, Angela Dugalić, Aleksandra Crvendakić, Ana Dabović… Praktično većina njih, kao i devojke koje su igrale u Sidneju su izašle iz istog sistema?

-Selektorka nije puno potencirala koga nije bilo na Svetskom prvenstvu. Ko je mogao i ko je bio zdrav, taj je ušao u avion za Sidnej. Jedna od glavnih poluga Aleksandra Crvendakić je propustila ovo leto zbog saniranja stare povrede kolena. Tokom priprema su se povredile Angela Dugalić i Maša Janković, dok je Ana Dabović u dogovoru sa selektorkom preskočila ovu godinu. Ne možete da kažete da vam ovi igrači ne bi značili na Svetskom prvenstvu. Ali svih 14 devojaka koje je pošlo u Sidnej je pokazalo ono o čemu smo pričali. Nisu one od juče, prošle su ceo ovaj sistem, mlađe selekcije… Uspešna godina, uspešne kvalifikacije, uspešno Svetsko prvenstvo gde smo iz utakmice u utakmicu sve bolje izgledale.

Kada sumirate učešće na Svetskom prvenstvu i kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, koje zaključke izvodite? Kako biste ocenili budućnost nacionalnog tima?

-Žal ostaje što još uvek nemamo medalju sa Svetskog prvenstva. Išli smo na Ameriku u četvrtfinalu. Ko zna šta bi bilo da smo išli na Kinu. Imamo pred nama Evropsko prvenstvo, trebalo bi 9. februara da ozvaničimo kada igramo protiv Hrvatske kod nas. Tri dana kasnije idemo u Bugarsku, bilo bi dobro da overimo plasman bez poraza. Evropsko prvenstvo je od 15. do 25. juna. I opet problemi jer ne znate kada se završavaju prvenstva, igračice će biti umorne. Vi trebate od maja do 13. juna, sve u 30-tak dana da napravite, i da odmorite igračice i da ih pripremite za prvenstvo. Ali, kako je nama tako je i drugima. Cilj pod broj jedan po meni je da dođemo do četvrtfinala, veliki uspeh bi bio da budemo u šest kako bi se našli u kvalifikacijama za Olimpijske igre. Sve što dođe preko ovoga bi bila istorija. Mislim na neku eventualnu medalju. Medalje ne mogu da padaju sa neba, treba da gradite, kao što se kuća ne pravi od krova. Verujem da i ova reprezentacija u naredna dva ciklusa može da napravi uspeh i donese još neku medalju.

Svakako, bez klubova nema ni baze za reprezentacije. Srbija je prošle sezone posle dugo godina dobila klub u Evropi, ove godine je Crvena zvezda ponovila uspeh i plasirala se među 32 najbolja tima u Evrokupu. Duga i Vojvodina 021 su u WABA ligi sa dobrim rezultatima. Da li vas raduje ovaj pomak kada su međunarodna takmičenja u pitanju?

-Mi se vraćamo na temu koja je od prvog dana do danas problem. Naša domaća liga koja je na amaterskom nivou. Moram da naglasam, kako bi svi za vazda naučili, da se ovaj sektor ne bavi ligama. Prva ženska liga Srbije, Druga ženska liga Srbije, treći rang takmičenja i jedinstvena Ženska kadetska liga Srbije… to je zaduženje sektora za takmičenje. Postoje komesari i ljudi koji se bave time. Mi kao sektor za žensku košarku smo tu da pomognemo. Nismo nadležni. Da narod shvati neke stvari što se ove teme tiče.

Jeste Zvezda iskočila u poslednje dve sezone. Igra Evropu, prolazi prvi krug. Ali da bi se na ozbiljnom nivou igrala Evropa, za početak Evrokup, potom i Evroliga, mora to sve puno bolje. Ali da je jedan veliki iskoran napravila, jeste. To isto važi i za klubove u WABA ligi. Drago mi je da Duga i Vojvodina 021 igraju regionalnu ligu, ali WABA liga, to sam rekla, nije WABA liga. Ne igraju najbolji klubovi i nije to liga kakva je bila pre nekih 7-8 godina. Igraju neki klubovi za koje ne vidim svrhu da igraju jer gube po 50, 70 razlike. Naravno, izuzimam Budućnost, Celje, neke bugarske ekipe, sa kojima možete i ovako da igrate. Razvijamo druge države i njihove lige koje nemaju. Mi imamo ovde ligu. Uuvek ću govoriti da ne treba da bude 12 klubova, već 10. To isto važi i za drugi rang. Mi imamo u Prvoj ligi klubove koji ne mogu u nekom normalnom sistemu da igraju najviši rang. Pogotovo jer nemaju mlađe selekcije. Igraju Prvu ligu i degradiraju ostale klubove koji se bore, gube po 50 razlike, nemaju mlađe selekcije… Mi ove probleme u selekcijama nadoknađujemo dugačkim pripremama. Nijedna naša igračica ni u ovoj novoj reprezentaciji ne igra u Srbiji. Volela bih da jedna naša ekipa, kako god se ona zvala, bude Valensija. Ona igra Evroligu, a ima 70 odsto reprezentativki Španije. Moraju da se stvore klima i uslovi za tako nešto, da se naše igračice vrate ovde, pa i za manje novca, da bi pravili takvu priču što bi puno olakšalo Marini i reprezentaciji. To je jedan od razloga zašto su Mina i Raca sa Marinom u Fenerbahčeu, da bi imale jak i kvalitetan trening i da bi trenirale protiv najboljih igračica sveta.

Mi imamo 130 klubova, ali pola nije na ozbiljnom nivou. Klub i jedna takmičarka selekcija. Kakav je to klub? Ali, hajde da pričamo o Prvoj ligi, svih 10 ili 12 klubova moraju da imaju sve takmičarske selekcije. Mini basket nije takmičarska selekcija, nemojmo da se zavaravamo. Godinama pričam i ponavljam, u reprezentacijama uvek menjaju programe i planove za prvih sedam dana priprema jer su igračice nespremne. Na regionalnim treninzima mnogi ne mogu da izdrže trening od sat i po. Košarka je otišla u nekom drugom smeru, a to su trčanje i fizikalije. Bez toga ne može. Možda je na glavu i talenat ranije moglo mnogo više, na „vic“ da se igra, sada ne može u toj meri. Bukvalno je 80-90 odsto rad, a ostalo talenat. Super je ako i dalje postoji taj neki „vic“ jer košarka, naravno, treba da bude sport inteligentnih i pametnih.

Ne kritikujem, svi se trude, znam da su svi entuzijasti, ali hajde da damo još više. Reprezentacija se četiri meseca spremala. Mislite da je tim igračicama bilo lako? Marini da je bilo lako? Nama koji smo sve to trebali da organizujemo i uklopimo? E pa tako je i sa klubovima, morate više, da idete iznad svog maksimuma da bi svima bilo bolje. Ne samo da se kuka. Nemojte da nastupate sa 9-10 igračica u Prvoj ligi. To je amaterizam. Nemate dve igračice iz svog mesta, nemate ni dve selekcije. Krenite iz svog dvorišta, pa posle možete i drugog da kritikujete. Naravno, tu su neki klubovi koji su se jako podigli u odnosu na neki raniji period. Dobra stvar je što je Partizan podmladio ekipu i što je Miljana trener. Naša bivša reprezentativka, izvanredan plejmejker, koja je i proglašena za najboljeg plejmejkera Evrolige, krenula je u tu neku novu priču i ona ide svojim tokom. Ne može ništa kroz jednu sezonu, a nadam se dugoročno da ćemo tu imati igračice za reprezentaciju. O Artu smo često pričali, u klubu je i selektor juniorske reprezentacije. Opredeljeni su za rad za mlađim igračicama. Tu su Kraljevo, Vojvodina, ŽKA sa igračicama iz svog mesta, Vrbas, Duga i Sloga su iznenađenje lige sa dobrim i kvalitetnim igračicama.

Prva liga se, između ostalog suočava i sa problemima kao što su nedostatak sponzora i TV prenosa…

-To su dve jako bitne stavke. Zašto, na primer nije mogao da se prenosi meč Crvena zvezda – Kraljevo, Art – Vojvodina, Vrbas – ŽKA, gledala sam tu utakmicu. Da ne preskočim nekoga. Zašto da ne budu na televiziji?! Najveći problem je da se nađe sponzor. To često ističem, dokle god je sve na amaterskom nivou i dok ne postoji Udruženje ženskih klubova tako će biti. Jedno mesto u Skupštini KSS je upražnjeno baš zbog toga što ne postoji Udruženje ženskih klubova Srbije. A da bi postojalo, liga mora da bude profesionalna. Pa onda morate da vidite šta hoćete, da idemo ka Evropi, da uredimo sistem, ili ćemo da radimo od danas do sutra. Nemoguće je da ne može da se nađe sponzor za Prvu ligu. Svi imaju sponzora, i ženska liga u odbojci i ženska liga u rukometu… Ali to nije pitanje za mene, to je pitanje za neke druge koji vode Prvu žensku ligu Srbije.

Priča o budućnosti A tima svakako je neodvojivo vezana sa pričom o mlađim reprezentativnim selekcijama. U20 selekcija je stigla do četvrtfinala, juniorski tim je osvojio treće mesto i u zavisnosti od statusa Rusije i Belorusije znaće se da li se vratio u A diviziju. Kadetkinje su nadmoćno osvojile B prvenstvo i vratile se u elitnu A diviziju. U kojoj meri ste zadovoljni njihovim igrama i rezultatima minulog leta? Vidite li veliki potencijal među igračicama za A tim?

-Jeste, naša reprezentacija je u Sidneju i bila sastavljena uglavnom od igračica koje su igrale za mlađe selekcije. To je bitno i vezano. Igrale su za juniorske i mlade selekcije koje su osvajale medalje. Šta je ovde bitno, mlađe selekcije se tri godine nisu takmičile, pa je ostao taj sistem od pre tri godine. Da je FIBA gledala pravično, naše juniorke bi bile u A diviziji, na primer. Mlada reprezentacija je godište koje je ispadalo u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji u B diviziju. Uz veliku pomoć Marine Maljković, ta selekcija je ulaskom u četvrtfinale ispunila cilj. Juniorke su bile treće, što bi po starom sistemu donelo i plasman u A diviziju. Čekamo odluku FIBA oko statusa Rusije i Belorusije da budemo sigurni na čemu smo. Imamo nekoliko interesantnih devojčica u tom godištu, poput Avlijaš, Zečević, Talijan, Milanović… Naravno, moraju još puno da rade, pogotovo na fizici. Kadetkinje su osvojile B diviziju, i to nije iznenađenje. Ali, kao što sam uvek govorila, nebitno je u kojoj je diviziji najmlađa selekcija. Bitno je koji će igrač da završi kao mnoge sada u Sidneju. Ko će od njih postati igrač i završiti u A selekciji. Imamo velike talente, poput Jovane Popović i Lane Marić, doveli smo Lanu Brenjo, jer uvek imamo problem tih visokih igračica, koje su pokazale kvalitet, naravno uz ostale devojke iz tima. Zaista je perspektivna generacija. Ako jednu Tursku u finalu dobijete ubedljivo, onda ne možete da kažete da nemamo talente.

Vidite li pomake kada je u pitanju razvoj struke? Trend je da sve veći broj mlađih trenera odlazi u inostranstvo.

-Ima pomaka, ali mladi treneri moraju da imaju mentore, da budu u sistemu praćenja. Nažalost, malo ih je ostalo u Srbiji, mnogi odlaze preko. Imamo primer i da je selektorka kadetske reprezentacije otišla u Kinu. Ljudi ne mogu da žive od onoga što ovde rade, moraju da odu preko kako bi rešili egzistenciju. Drago mi je da je Udruženje košarkaških trenera Srbije pokrenulo seminare, prvo dolaze na red oni koji rade sa uzrastom od 16 godina. Nadam se da će se malo zategnuti, da ne može svako da dobije licencu. Ta licenca ne znači da vi znate i da ste vi trener. Morate da završite školu, ali regularno.

Milan Vidosavljević je tu, Vesna Džuver je tu. Bila je u Sloveniji na FIBA programu za ženske trenere i sudije. Jedan od glavnih programa vode Marina Maljković i Natalija Hejkova, izabrana je od strane Marine za taj FIBA mentorski program. Bila je već u Pragu, ide u Istanbul tokom godine. To je ono što je potrebno, edukacija naših trenera. Savez i Udruženje trenera treba više da rade na tome da šaljemo trenere na edukaciju preko, kao što je nekad bilo da idu u Ameriku.

Jako je pohvalno što se sve više bivših košarkašica uključuje u rad. Uz Marinu su Ljubica Drljača, Danijel Pejdž, Dajana Butulija… Da pomenem Miljanu iz Partizana, Biljanu Stanković, Tamaru Bajić… To treba da bude putokaz i za neke nove bivše igračice, vodilja da se okrenu ka ovom poslu. Sve je više žena trenera. Skoro me je neko pitao koliko je žena uključena u rad. Žena je selektor A tima, žena je selektor 3×3, takođe kadetske reprezentacije. Dajana i Danijel su bile u stručnom štabu mlade reprezentacije, Tamara Bajić je bila pomoćnica u junorskoj reprezentaciji. Imamo puno žena. U komisiji za žensku košarku su Tanja Živanović, Slobodanka Boba Tuvić, Julkica Marković Mitrašinović, zajedno sa mnom, pa je Dragan Ratković, da se malo našalim, ugrožen. Žene uopšte nisu zapostavljene. Ali su najvažnije žene koje ulaze u trenerski posao i sutradan treba da budu uspešne.

Utisak je da je i 3×3 selekcija dobila veći prostor u 2022. godini?

-Imali smo dobar rezultat ove sezone. Opet se vraćam na FIBA i neobičan sistem. Neke selekcije su u jednom danu igrale jednu utakmicu, mi na primer tri. I sve tri dobile. U jednoj grupi su bile dve selekcije, u našoj četiri. Desilo se da naš tim igra treću utakmicu u 21.30, a zatim su večerale u 23. I onda su morale da ustanu sutradan ujutru rano i da u 9 igraju četvrtfinale. Nepošten i nepravedan sistem. Ali glavni problem je to što mi ne možemo da se poredimo sa muškom košarkom. Mi nemamo devojke koje se isključivo bave basketom 3 na 3. U muškoj košarci imamo basketaše koje se isključivo tim bave. Mi moramo da uzimamo igračice iz 5 na 5. Uvek se to preklapa sa reprezentacijom. Na primer, Marina je ove godine izašla u susret i pustila Žaklinu Janković i Katarinu Zec. Ko ne bude na širem spisku 5 na 5 reprezentacije, može da igra 3 na 3. Savez je pomogao dosta, uložio ogromna sredstva. Oni su ove godine imali više od mesec dana priprema, igrali na svim mogućim turnirima. Selekcija U23 je igrala na Mediteranskim igrama i ostvarila korektan rezultat.

Jedna od lepših priča vezana je za područje Kosova i Metohije. Sve češće ste tamo, dokle ste stiglo u organizaciji?

-Več drugu godinu zaredom idemo tamo. Cilj odlaska je da pokažemo ljudima tamo da nisu zaboravljeni i da se održi ženska košarka na tim prostorima. Imamo dva kluba, ŽKK Trepča i ŽKK Zvečan. Oni su u našem sistemu, takmiče se u trećem rangu. Uvek se pred kraj godine održi kontrolni trening. Kao što znate, tamo je jako zahtevna i kompleksna situacija. Trenirate, trenirate i onda deset dana ne trenirate. Zaista sam uverena da će se ta dva kluba održati. Pomažemo im koliko možemo. Posetili smo ih Zoran Tir i ja. Osećali smo se kao kod svojih najmilijih, jedno divno gostoprimstvo. Uspeli smo da obiđemo Pećku Patrijaršiju i Visoke Dečane. Zahvalila bih se i ovom prilikom Bojanu Jakšiću, Saši, Luciji, Rajku za divno gostoprimstvo. I ovim putem želim da im poručim da ne odustaju.

Fajterski duh, koji vas je krasio na terenu, preneli ste i u rad u Savezu. Evropsko prvenstvo, Olimpijske igre u mislima. Da li su to delovi sa čim ćete se, kao sektor, najviše boriti u 2023. godini?

-Kao sektor funkcionišemo po ustaljenom sistemu. Sada u januaru imamo mini-pripreme juniorske i kadetske selekcije, onda pripreme mlade reprezentacije pred prozor, seniorke imaju svoj ritam… Rade se uveliko planovi za leto, prvo kreću seniorke, pa juniorke, pa mlada reprezentacija i na kraju naše bebe kadetkinje. Fokus je na seniorkama da na Evropskom prvenstvu ispune ciljeve, prvo četvrtfinale, potom i jedno od prvih šest mesta zbog kvalifikacija za Olimpijske igre. Mlađe selekcije da u najjačim divizijama ostvare što bolje rezultate. Onda već krajem 2023. godine počinju čuveni prozori i kvalifikacije za naredno Evropsko prvenstvo. Tu su naravno i želje za Olimpijske igre, što bi bio veliki uspeh da treći uzastopni put igramo na njima.

Srbija je postala velesila u ženskoj košarci. Kao funkcionerka ste osvojili dvocifren broj medalja od 2011. godine. Može li taj niz da se nastavi i u 2023. godini?

-Da ponovim, godina je bila veoma uspešna. Ja više računam medalje iz A divizije, jer uvek težim višem cilju, ali treba podsetiti da smo u 2022. godini uzeli dve medalje u B diviziji. Mala smo mi država da bi se razbacivali.

Za kraj, s obzirom na vašu posvećenost poslu i na to da je košarka vaš život, imate li dovoljno slobodnog vremena? Šta ste poželeli sebi na privatnom planu za novu godinu?

-Retko ističem privatan život. Imam slobodnog vremena koje provodim sa svojom porodicom i sebi dragim ljudima, ali se uglavnom i tu sve svodi na ljude iz sveta košarke. Samo što ne pričamo o košarci uvek. Imala sam posle Svetskog prvenstva vremena da se malo odmorim i posvetim sebi. Opredelila sam se da košarka, odnosno ženska košarka bude broj jedan u mom životu. To se i vidi po rezultatima u mom delu posla. Sutra kada neko drugi dođe ovde imaće nešto što ja nisam imala kada sam došla, nadam se i da će održati na visokom nivou. Za Novu godinu svim čitaocima portala kosarka24 želim na prvom mestu zdravlja, što želim sebi, svojoj porodici i prijateljima, a zatim dobre rezultate uz poruku da ne odustaju.

Dejan Ignjatović

Prethodni tekstOdržan tradicionalni „Košarkaški sabor“ u Gradišci
Sledeći tekstLana Marić MVP decembra, Katarina Jakovljević 9. kola WABA lige