Dug je spisak onih koji rade u inostranstvu. Jedna od njih je i Suzana Milovanović. Posle bogate igračke karijere ona se opredelila za rad sa mlađim kategorijama. Trenutno živi i radi u Albaniji, a o svemu ovome smo razgovarali sa njom.
Da li si imala poseban motiv za trenerski poziv ili je to bilo nešto što se podrazumeva posle igračke karijere?
-U mom slučaju to se nekako podrazumijevalo. Oduvijek sam voljela rad sa djecom, i po završetku igračke karijere nije bilo nedoumice oko toga čime su dalje baviti.
Trenutno radiš sa mlađim kategorijama. Šta bi izdvojila kao specifičnosti takvog rada?
-Da, trenutno radim sa mlađim kategorijama i to je ono u čemu se pronalazim. Ono što je specifično a ujedno predstavlja i veliku odgovornost jeste činjenica da ih mi kao treneri obučavamo ne samo košarkaški već i životno. Zato mislim da treneri pored košarkaškog znanja koje prenose djeci, treba da budu i dobri pedagozi i da ih istovremeno uče i pravim vrijednostima kako na terenu tako i van njega.
Na šta daješ poseban akcenat u svom radu?
-Najviše pažnje posvećujem radu na detaljima i disciplini. Jer sve što djeca pogrešno nauče, posle je jako teško ispraviti. Tako da se ja trudim da ih prije svega tehnički pravilno obučim, a onda radim na tome kako da to primjene u igri. Imam tu sreću da mi je mentor naš trener iz Crne Gore, Aleksandar Čurović, koji je vrhunski stručnjak i jedan od najboljih trenera u regionu, naročito kada je u pitanju rad sa mlađim kategorijama.
Mlade igrače, pored košarkaških, potrebno je učiti i životnim lekcijama. Šta je najteže naučiti mladog igrača u ovom smislu?
-Najteže ih je naučiti da ne budu sebični i samoživi. Naročito u današnje vrijeme, kada su se izgubile prave vrijednosti. Kada su se ljudi otuđili jedni od drugih i sve se svelo na društvene mreže i tehnologiju. Ja se trudim da ih naučim da prije svega poštuju jedni druge. Da poštuju različitosti, da se ne porede ni sa kim. Jedina osoba sa kojom treba da se takmiče su oni samo, da rade na sebi i da se trude da danas budu bolji nego što su bili juče. Ne samo na terenu, već i van njega. Stalno im ponavljam da je njihov zadatak da se međusobno pomažu i podržavaju, a moj da budem babaroga.
Da li su mlađi igrači generalno svesni i umeju da cene to što imaju mogućnost da rade sa trenerima koji imaju bogatu karijeru iza sebe?
-Mislim da to zavisi od igrača. Ne znam kako je u drugim klubovima gdje su treneri bivši igrači, ali ja imam tu sreću da moja djeca to cijene i poštuju. I vrlo često razgovoramo o tome, zanimaju ih moja igračka iskustva.
Svi se slažu da je rad sa mladima najvažniji, ali je isto tako činjenica da se ogroman broj mladih igrača „izgubi“ u mlađim selekcijama. Šta presuđuje?
-Presuđuje to što nakon mlađih selekcija igrači nemaju kontinuitet igranja. Dosta mladih i talentovanih igrača se izgubi nakon juniorske selekcije jer biraju klubove u kojima nemaju adekvatnu minutažu. Žele uspijeh preko noći. Treba da shvate da je za mladog igraca najbitnije da igra, da izabere klub u kome će to moći i da ostvari. I da bude strpljiv i gradi svoju karijeru korak po korak, i uspijeh će doći.
Da li vidiš sebe jednog dana u seniorskoj košarci?
-Iskreno, za sada ne ili bar ne u bliskoj budućnosti. Ja zaista uživam u radu sa mlađim kategorijama i to je nešto što me ispunjava i u čemu se pronalazim.
Više godina si u Albaniji. Kakva je Albanija za život?
-Što se tiče Albanije, nema neke velike razlike u odnosu na ostale zemlje u kojima sam boravila dok sam igrala. Ja sam svaki dan u sali po 5-6 sati, tako da nemam mnogo slobodnog vremena. Tirana je lijep grad, koji se iz godine u godinu sve više gradi. Ovde se živi manje-više kao i kod nas, standard je otprilike isti.
