Intervju ALAN TOŠIĆ, trener pionirki Rudara 1903: Dve trećine seniorske ekipe čine igračice iz našeg pogona

Grad Bor će u petak i subotu prvi put u istoriji biti domaćin završnice nacionalnog kupa za košarkašice.

0
589

U hali „Bobana Momčilović Veličković“ Crvena zvezda, Kraljevo, Partizan 1953 i Radnički će se boriti za trofej „Milan Ciga Vasojević“.

No, ljubitelji košarke neće gledati samo sadašnjost srpske ženske košarke, već i budućnost. Kako to biva poslednjih gostina, kup za „velike“ prati i Mini kup u kome učestvuju devojčice pionirskog uzrasta.

Pored Crvene zvezde, Partizana i Radničkog, na turniru će učestvovati i selekcija domaćina Rudara 1903. Biće to prilika da ekipa koju predvodi trener Alan Tošić pokaže bar delić svog talenta.

Sa Tošićem smo pričali o radu u klubu.

Šta za vas kao klub predstavlja domaćinstvo završnice Kupa Milan Ciga Vasojević?

-Veliku čast i dokaz velikog odricanja pislednjih osam godina u ovom klubu. Poverenje koje smo stekli prvo u našem gradu bez čije pomoći ne bi ni mogli da konkurišemo za ovakvu manifestaciju. Velika zahvalnost gradonačelniku i gradskom veću na ukazanom poverenju. KSS se uverio u našu saradnju sa gradom i u našu organizaciju te se nadam da ćemo to poverenje i opravdati.

Učestvujete u pionirkom Mini kupu. Kakva su očekivanja?

-Naš program mlađih kategorija je okrenut stvaranju seniorskih igrača i davanjem šanse u našem prvom timu. Dokaz je da 2/3 naše seniorske ekipe čine igračice iz našeg pogona. Pionirska ekipa ima već iznenađujuće rezultate iako nam to nije bio primaran cilj. Podatak da smo pobedili pionirke Hajduk Veljka tri puta ove sezone kao i ekipu Studenta u Nišu je sam po sebi veliki iskorak. Igranjem u kupu je šansa da vidimo gde smo u odnosu na Crvenu zvezdu. Nadam se dobroj igri svog tima.

Seniorski tim je poslednjih godina standardan član Druge lige. U kojoj meri ste zadovoljni učinjenim ove sezone?

-Glavni cilj je i ove sezone bio opstanak i rad na organizaciji kluba u celini. Ovaj tim ima perspektivu i samo pehovi sa povredama i zdravljem su nas limitirali da nemamo i bolji rezultat.

Kakva je situacija u mlađim kategorijama kluba?

-Naša seniorska selekcija ima najbolje uslove za rad u ligi to je sigurno, ali mlađe kategorije imaju problema sa terminima još od korone. Dao Bog pa je u novembru otvorena još jedna fiskulturna sala, pa smo malo uspeli da se i raširimo. Sportski centar je prebukiran, jedna školska sala u gradu je u procesu renoviranja a druga se ne izdaje od korone iskreno, tako da se snalazimo nekako. Pored svega, nama su u takmičenju četiri selekcije u mlađim kategorijama. Dve u ženskoj konkurenciji i to: juniorke koje igraju kvalitetnu ligu centralne Srbije i pionirke koje igraju kvalitetnu ligu regiona 7 i 8. Kod dečaka imamo juniore i kadete koji igraju regionalnu ligu.

Sa koliko dece i selekcija radite, i koje ste dugoročne ciljeve postavili?

-Klub ima preko 90 deteta i radi se u šest trenažnih grupa. Pre korone smo imali preko 120 deteta. Rešavanjem termina, nadamo se proširenjem naše baze kako bismo mogli da podignemo kvalitet i selektivnost kod dece. Važno je naglasiti da kod nas u klubu ženska deca ne plaćaju članarinu kad pređu u takmičarsku selekciju, niti plaćaju bilo kakve troškove takmičenja, a pritom na gostovanju dobijaju i obrok. Samim tim smatram da je naš klub već regionalni centar i deca iz Zaječara, Sokobanje i Boljevca već dolaze kod nas na trening. Dugoročni cilj je da uspemo da se kvalifikujemo za jedinstvenu kadetsku ligu Srbije i budemo svake godine član te lige gde ćemo već sledeće sezone pokušati da se izborimo u veoma jakoj konkurenciji.

Šta nam možete reći o stručnom kadru u klubu?

-U klubu trenutno rade sedam trenera. Moram napomenuti da smo ove godine dobili trenera sa A licencom i tri trenera sa B licencom. Za sada A licenca i dve B licence su i dalje u aktivnim igračkim vodama i ne rade kao treneri ali ovo dokazuje da imamo budućnost ako uspemo ove mlade i veoma kvalitetne devojke da zadržimo i po okončanju njihovih karijera. Marija Cvijović i Ajša Hadžić su već aktivno uključene u organizaciju kluba pogotovu u organizaciji kupa koji nam sledi. Jako smo im zahvalni i ponosni na njih.

Koji su najveći izazovi sa kojima se kao trener suočavaš u radu?

-Najveći izazov danas je animirati decu, privoleti ih da iskreno zavole košarku i to na pravi način.

Svi se slažu da je rad sa mladima najvažniji. Na čemu kao trener posebni insistiraš u radu?

-Naša takmičenja su već odavno zastarela u ovakvom formatu. Naša deca po završetku srednje škole imaju veliki izazov napustiti aktivno studiranje ili probati da nastave da igraju aktivno košarku. Model studentske lige, srednjoškolske lige po uzoru na S.A.D. je jedino moguće rešenje. Tako bismo digli kvalitet košarke i deca ne bi ranije odlazila iz zemlje već bi trenirala dva puta dnevno i aktivno bi studirala. Takvi programi postoje i treba ih kopirati. Mislim da ljudi u savezu to znaju ali školskim ustanovima hvale adekvatne sale za takvo takmičenje. Podatak da je poslednja sala u Boru napravljena krajem 80-tih godina prošlog veka i da sale nemaju dimenziju za bilo kakvo takmičenje je sasvim dovoljan da vidimo gde smo. Bez ulaganja u infrastrukturu plašim se da ćemo uskoro pasti u svim reprezentativnim rezultatima. Znajući sve ovo, opredelio sam se da kroz košarku, decu naučim o pravilima u životu. Mnogo energije trošim da im objasnim da samo trudom,požrtvovanjem i postojanošću mogu da očekuju uspeh. Ako to shvate kroz sport, molim se Bogu da to sutra prenesu na sve grane u svom životu. Od porodice pa do škole, a sutradan da to prenesu i na profesiju kojom odluče da se bave. To su ciljevi na koje sam ponosan i koji ću da forsiram dokle god imam energije da se bavim trenerskim poslom.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here