Klub koji je pre samo pet godina bio pred gašenjem, u blokadi i sa malim brojem dece, u narednoj sezoni će igrati u najelitnijem društvu u Srbiji.
Svakako velike zasluge za uspeh Sloge, koja je u poslednjem kolu preskočila Topolčanku i plasirala se u Prvu ligu, idu na račun trenera Saše Mateničarskog koji je u Požegu stigao upravo te 2017. godine.
Dve godine po ulasku u Drugu ligu ostvarili ste plasman u Prvu ligu. U kojoj meri ste bili optimista pred početak sezone?
-Reklo bi se da smo jednu sezonu sticali iskustvo i „osmatrali“ situaciju. Imao sam dosta iskustva sa ulascima u više rangove, tako da sam vođen prethodnim iskustvima znao šta nam treba da bi ostvarili ovaj uspjeh. Kao rođeni Hercegovac koji je naučen da se bori kroz život, tako i u ovom slučaju od samog početka sam nekako imao za cilj borbu za ulazak u viši rang. Iskreno, mislim da većina u klubu nije vjerovala da možemo ostvariti uspjeh, ali kako je prvenstveno ulazilo u završnu fazu svi su menjali mišljenje.
Koji su bili najveći izazovi u nastojanju da dobro uklopite tim koji je bio spoj, kako se to popularno kaže, mladosti i iskustva?
-Najveći izazov je bio spojiti mladost (ludost) i iskustvo, ali za sreću smo imali tri ljudske gromade Čakarević, Filipović, Karalić, koje su svojim ljudskim i igračkim kvalitetima znale spojiti mladost i iskustvo, a samim tim napraviti odličnu hemiju u ekipi koja je osnovni preduslov za uspjeh.
Povrede i bolesti često su bili faktor da ne igrate kompletni. Kako ste se nosili sa takvim i drugim problemima?
-Uh… Na ovo bih dodao da smo imali dve igračice na dvojnu registraciju iz Kraljeva, Biočanin i Arsović, pa su nas mnogi klubovi „gađali“ sa terminima kada njih dve nisu mogle da igraju. Moram naglasiti da smo u celom prvenstvu igrali bez dva do pet igrača na utakmicama, tako da i glavnim konkurentima nismo mogli na megdan izaći u punom sastavu. Ipak kroz zalaganje igrača, pripremne treninge, uspjeli smo ostvariti dovoljan broj pobjeda.
Dobar deo sezone ste pratili vodeći dvojac NŽKA-Topolčanka, a činilo se da su dva vezana poraza u finišu bila kobna. Jeste li i posle utakmice u Boru bili optimisti?
-Veći deo sezone smo bili tu, odmah iza vodećih timova i čekali svoju šansu. Utakmica u Boru ima posebnu priču, ali ću je ostaviti za neki drugi put. Lično sam vjerovao do kraja da može svašta da se dogodi do kraja prvenstva, pa i da nakon poraza u Boru možemo biti drugi.
Obično treneri ne ističu pojedince, ali je teško ne pomenuti Natašu Filipović. Koliko jedna takva igračica znači timu i na terenu i van njega?
-Filipovićka je igrač koja je počela da radi sa mnom od 11-te godine i većinu svoje igračke karijere bila uz mene, tako da znam koliko vrijedi, a isto tako da je na svoj kvalitet imala više sreće daleko bi dogurala. Pročitao sam da je treća po učinku u prvenstvu, ali za mene je broj 1 uz svo uvažavanje drugih. Dao sam joj potpunu slobodu igri koju je ona maksimalno iskoristila, a uz nju svi ostali što je rezultiralo ulaskom u 1.ligu.
Kakva je sa igračke strane perspektiva kluba za narednu sezonu?
-Naravno da ćemo kao novajlije za cilj imati opstanak u ligi. U dogovoru sa ljudima u klubu koji donose novac ćemo dovoditi i pojačanja. Bitno je da pogodimo sa pojačanjima, kako igračkim, tako i ljudskim kvalitetom, mada sam u par slučajeva lično ove sezone promašio.
Gro tima čine igračice iz vlastitog pogona. Šta nam možete reći o radu sa mlađim kategorijama u klubu?
-Naš sastav ekipe ove sezone su sačinjavale 80 posto domaće igračice. Tako će biti i u buduće. Dao sam šansu mladim igračima Sokolović, Lukić, Milijanović, koju su one znale da iskoriste. Naše mlađe kategorije već par godina imaju uspjehe, pa su tako kadetkinje igrale finale protiv ekipe Loznice za prvaka RKSZS. Sigurno ćemo se bazirati na dobar rad sa mlađima jer su one perspektiva koja će sutra nastupati za seniorsku ekipu.
Prošli ste kroz život i košarku mnogo toga, kome ste najviše zahvalni za to što ste danas?
-Sve što sam učio, naučio u košarci je od Jasmina Repeše uz koga sam rastao kao dijete, igrač… Pozdravio bih sve moje Požežane, Prebilovčane, Čapljince, Trebinjce, Hercegovce, Strumicu… Zahvalio mojoj porodici, ženi, djeci koji su najviše trpili u svemu ovome.
