Ne počinju sve značajne sportske priče u velikim gradovima. Neke nastaju tiho, daleko od reflektora, tamo gde se snovi ne najavljuju, već svakodnevno dokazuju. U Vlasenici, u jednoj porodici u kojoj je sport bio način života, tri sestre su zajedno odrastale uz istu loptu, iste treninge i isti san. Milica, Marija i Marina Mazić nisu birale košarku kao pravac – ona je, na neki način, izabrala njih, a danas ih taj put vodi dalje nego što su nekada mogle i da zamisle. Dok je jedna već zakoračila na veliku scenu, druge dve tek prate korake koji su im već poznati. Međutim, ono što ih povezuje ostaje isto – početak koji dele i sigurnost da, bez obzira na to gde ih košarka odvede, nikada neće koračati same. Postoje priče koje se ne mere samo rezultatima, već se pamte po tome kako su nastale. Ovo je jedna od njih.
1. Danas vas mnogi vide kao tri košarkaške nade, ali svaka velika priča obično ima skroman početak. Kako je izgledao onaj prvi trenutak u Vlasenici kada je lopta u vašim rukama postala više od igre?
Milica:
Moji treninzi u Vlasenici su temelj svega što danas radim. U maloj sali pravim prve korake i učim osnove uz nastavnika Radovana Perendića i Srđana Perendića, koji prepoznaju našu ljubav prema košarci i usmjeravaju nas od samog početka. Njihova podrška i savjeti me uče disciplini i odgovornosti. U jednom trenutku shvatam da košarka za mene nije samo igra poslije škole, nego prostor gdje gradim karakter. Lopta postaje dio mog identiteta.
Marija:
Ja počinjem jer gledam Milicu i želim da budem kao ona. Sada igram jer to stvarno volim. Volim osjećaj kad napredujem i kad vidim da se trud isplati.
Marina:
Ja idem na trening jer volim da trčim i da šutiram. Kad dam koš, budem presrećna.
2. Odrastale ste u pravoj sportskoj porodici – mama je igrala košarku, a tata je i danas fudbalski sudija. Koliko je upravo ta atmosfera učinila da sport u vašoj kući bude nešto prirodno, gotovo svakodnevni jezik porodice?
Milica:
U našoj kući je sport svakodnevica. Mama dijeli svoja iskustva iz košarke, tata govori o odgovornosti i poštenju kroz sport. Sport je kod nas prirodan način života i zajednički jezik porodice.
Marija:
Kod nas se stalno priča o utakmicama i treninzima. To nam je normalno i lijepo.
Marina:
Meni je normalno da svi idemo u dvoranu i gledamo utakmice.
3. Tri sestre, tri različite generacije, ali ista ljubav prema košarci. Kako izgleda odrastanje u kući u kojoj su razgovori o treninzima, utakmicama i košarkaškim snovima deo svakodnevice?
Milica:
Odrastanje uz sestre koje imaju isti san znači stalnu podršku, ali i motivaciju. Učimo da se rad podrazumijeva i da nema odustajanja.
Marija:
Stalno pričamo o košarci. Nekad se i raspravljamo ko je bolje odigrao, ali uvijek bodrimo jedna drugu.
Marina:
Volim što imam sestre da mi pokažu kako da budem bolja.
4. Milice, kao kapiten kadetkinja i igračica seniorskog tima žkk ,,Vojvodina 021”, već imaš ulogu lidera na terenu. Da li osećaš dodatnu odgovornost zbog toga što tvoje mlaðe sestre upravo u tebi vide primer kako izgleda put jedne mlade košarkašice?
Kao kapiten osjećam odgovornost prema timu, ali i prema sestrama. Znam da me gledaju i trudim se da im budem primjer radom, ponašanjem i odnosom prema obavezama.
5. Marija i Marina, koliko vam znači to što imate stariju sestru koja je već prošla mnoge korake koje vi tek pravite – od prvih treninga do velikih utakmica?
Marija:
Mnogo mi znači što imam Milicu. Kad imam loš trening ili utakmicu, ona me savjetuje i kaže mi šta mogu bolje.
Marina:
Milica mi pokaže kako da šutiram i kaže mi da budem hrabra.
6. Milice, igrati za kadetsku reprezentaciju Srbije na Evropskom prvenstvu je san mnogih mladih igračica. Da li ti je u tim trenucima kroz glavu prošla slika prvih treninga i početaka na parketu u Vlasenici?
Igrati za reprezentaciju Srbije je velika čast i odgovornost. U tim trenucima mislim na svoje početke u Vlasenici i na sve ljude koji mi pomažu da napredujem. Posebno nastavnika Radiku i Siju koji nam daju podršku i vjeruju u nas. To mi daje dodatnu snagu i motivaciju.
7. Dolazite iz sredine gde možda nema velikih reflektora sportskih dvorana. Da li vas upravo to dodatno motiviše da pokažete kako i mali tereni mogu da iznedre velike talente?
Milica:
Dolazimo iz male sredine, ali vjerujem da to gradi poseban karakter. Naučimo da cijenimo svaku priliku i da radimo više kako bismo stigle do cilja.
Marija:
Želimo da pokažemo da i iz malog grada mogu da dođu dobre igračice.
Marina:
Nije važno kolika je sala, važno je da voliš košarku.
8. Marija i Marina i dalje dele svakodnevicu u porodičnom domu u Vlasenici, Milice ti si zbog košarke i školovanja svoj put nastavila u Novom Sadu. Koliko vam nedostaju ti zajednički trenuci kod kuće i koliko se Milice tvoj život danas razlikuje od onog koji si imala u Vlasenici, uz porodicu i sestre?
Milica:
Život u Novom Sadu je drugačiji i zahtjevniji. Imam više obaveza i odgovornosti, ali znam zašto sam tu. Nedostaju mi zajednički trenuci kod kuće, ali porodica mi daje snagu i na daljinu.
Marija:
Nedostaje nam Milica, ali smo ponosne na nju i pratimo svaku njenu utakmicu.
Marina:
Kad Milica dođe kući, ja sam najsrećnija i stalno sam sa njom.
9. Kada jedna od vas ima težak trening, slabiju utakmicu i trenutak sumnje, da li tada upravo sestrinska podrška postaje ona snaga koja vas gura napred?
Milica:
Kada imam težak trening ili slabiju utakmicu, njihove riječi mi mnogo znače. One su iskrene i uvijek me podignu.
Marija:
Najbolje se razumijemo jer prolazimo iste stvari.
Marina:
Kad sam tužna, sestre me zagrle i kažu da će sljedeći put biti bolje.
10. Vaše roditelje možemo da vidimo uvek na tribinama. Koliko vam znači taj osećaj da porodica prati svaki vaš korak, bez obzira na grad ili dvoranu?
Milica:
Kada vidim roditelje na tribinama, osjećam sigurnost i dodatnu motivaciju. Njihova podrška je temelj svega što radimo.
Marija:
Kad ih vidim, igram još jače.
Marina:
Volim kada navijaju za nas i kada nam mašu.
11. Milice i Marija, da li kada se naðete zajedno na parketu i pogledate jedna drugu, u tim trenucima vidite ,,samo” saigračicu, ili i podsetnik na sve sate provedene na treinzima, sve snove koje ste snivale i veru da zajedno možete stići dalje nego što ste ikada zamišljale?
Milica:
Kada pogledam Mariju na terenu, vidim i saigračicu i sestru. Vidim sve sate rada i zajednički san koji dijelimo.
Marija:
Kad igram sa Milicom, osjećam sigurnost jer znam da je uz mene.
12. Ako biste opisale jedna drugu kao košarkašice:
– Milice, kako vidiš Mariju i Marinu na terenu?
Marija je borbena i mentalno jaka za svoje godine. Marina ima prirodnu energiju i iskrenu ljubav prema igri.
– Marija, kakva je Milica kao lider i sestra u košarci?
Milica je pravi lider. Smirena je i kad je najteže zna šta treba da uradi.
– Marina, šta si najviše naučila gledajući starije sestre?
Od njih učim da moram da treniram, da slušam trenera i da nikad ne odustajem.
13. Da li ste nekada razgovarale o tome kako bi izgledao trenutak kada bi svaka od vas, na svoj način, ostavila trag u ženskoj košarci?
Milica:
Razgovaramo o budućnosti i svaka od nas ima svoje ciljeve. Najvažnije mi je da ostanemo dosljedne sebi i da gradimo svoj put pošteno i predano.
Marija:
Voljela bih da budemo uspješne i da se uvijek ponosimo jedna drugom.
Marina:
Ja želim da igram velike utakmice i da budem dobra kao moje sestre.
14. Ako jednog dana košarka odvede svaku od vas na neku svoju stranu, u različite gradove, klubove ili države – šta biste volele da zauvek ostane isto između vas kao sestara?
Milica:
Ako nas košarka odvede na različite strane, želim da ostane naša bliskost, podrška i međusobno poštovanje.
Marija:
Da se uvijek podržavamo bez obzira gdje smo.
Marina:
Da uvijek budemo sestre koje navijaju jedna za drugu.
15. Kada vas jednog dana ljudi budu pominjali kao ,,čuvene sestre Mazić”, šta biste volele da im prva pomisao bude – tri talentovane košarkašice ili tri sestre koje su pokazale koliko snaga porodice može da znači u sportu?
Želimo da nas pamte kao tri sestre koje radom, upornošću i snagom porodice grade svoj put u košarci. Jer porodica je naša najveća pobjeda i naša najveća snaga.
https://www.facebook.com/watch/?v=262601441743054
Možda će godine koje dolaze doneti nove dresove, nove gradove i puteve koji se neće uvek ukrštati, ali ono što su sestre Mazić već izgradile ne zavisi od toga gde će igrati, već od toga kako su rasle – zajedno. Ove devojke nisu naučile samo kako se pobeđuje. Naučile su kako se veruje, kako se ostaje uz nekoga i kada je teško i kako se snovi ne nose sami. Zato njihova priča nije samo košarkaška. To je priča o tome kako se postaje tim i pre nego što se izađe na teren.
Ovo su priče iznad semafora.
Jer iznad semafora ostaje ono najvažnije – srce.
Foto: Privatna arhiva
